ZRELOST ZA POLAZAKU ŠKOLU Svake godine, pred ispitivanje zrelosti dece za polazak u školu roditelji budućih prvaka brinu. Pitaju se da li je njihovo dete zrelo za polazak u školu. U ovom tekstu objasniću šta je zrelost za polazak u školu.
Zrelost za polazak u školu podrazumeva određeni nivo razvijenosti različitih fizičkih i psihičkih funkcije deteta. Zrelost za polazak u školu podrazumeva fizičku, intelektualnu, emocionalnu i socijalnu zrelost. Poslednjih nekoliko godina roditelji su, okupirani raznim tekstovima, školicama, dodatnim aktivnostima za nadarenu decu, fokusirani na intelektualne sposobnosti svog deteta. Međutim, da bi intelektualne sposobnosti došle do izražaja, veoma je važno da dete bude fizički, emocionalno i socijalno zrelo. Neretko se dešava da nam budući prvaci govore engleski, znaju čitati i ćirilicu i latinicu, ali ne mogu sedeti sa pažnjom, su nesamostalni i ne poštuju određene norme ponašanja. Zato ćemo prvo objasniti ove tri oblasti: 1.Fizička zrelost Fizička zrelost se odnosi na fizički razvoj organizma deteta koji mu omogućava da izdrži sve obaveze koje škola donosi. Fizička zrelost je neophodna jer škola pred dete postavlja i fizičke napore – sedenje u školskoj klupi u trajanju od nekoliko časova tokom dana, nošenje školske torbe, pešačenje do škole i iz škole… Dete treba da: – ima preporučenu visinu (oko 120 cm za dečake i oko 117 cm za devojčice) i težinu (oko 20 kg), – da je u toku zamena mlečnih zuba trajnim zubima, – da čulni organi, a pre svega vid i sluh, dobro funkcionišu… Neophodno je da njegov organizam bude u stanju da bez iscrpljivanja ispuni zahteve koje škola postavlja. Da biste podstakli fizički razvoj deteta radite sledeće: – neka dete što više vremena boravi napolju u igri sa drugom decom, – neka se igra igara sa loptom, – vozi bicikl, – pravilno se hrani, – dovoljno spava. Funkcionisanje vida i sluha je veoma važno jer se u školi gradivo deci prenosi putem ova dva čula – slušaju učiteljicu šta govori, gledaju šta piše na tabli i u udžbenicima. Ako sumnjate da vaše dete ne vidi ili ne čuje dobro, odmah proverite i neka što pre počne sa korišćenjem naočara ili slušnog aparata. 2. Emocionalna zrelost Emocionalna zrelost obuhvata emocionalnu stabilnost deteta, samokontrolu, toleranciju na frustracije, prihvatanje uspeha i neuspeha, sposobnost deteta da se nosi sa sopstvenim osećanjima, sposobnost deteta da bude duže vreme odvojeno od roditelja. Dete treba da: – bude samo sa pedagogom u prostoriji tokom testiranja, – bude u stanju da provede vreme u školi bez prisustva roditelja, – mirno (bez plača, histerije, ljutnje) prihvati boravak u školi, – kontroliše svoja osećanja (bez besa, fizičke i verbalne agresivnosti), – bude u stanju da podnese i pohvalu i kritiku od strane učiteljice, – prihvati da ne može da bude sve po njegovom, – prihvata i poštuje pravila, – prihvata odgovornost za svoje postupke u skladu sa uzrastom. Ako dete nije emocionalno zrelo, teško će se nositi sa zahtevima koje škola podrazumeva. U školi dete mora da radi ono što se od njega očekuje. Nekada će tačno rešiti zadatke, a nekada će zadaci biti netačni. Sve vreme će biti okruženo drugom decom koja imaju različite želje i neće dozvoliti da uvek bude po njegovom. Da biste podstakli emocionalno sazrevanje deteta radite sledeće: – uspostavite pravila i insistirajte da ih dete poštuje, – postavite granice, – ne ispunjavajte detetu svaku želju, – naučite dete da nekada mora i da popusti, – pohvalite dete kada zasluži, – pohvalite dete za trud, rad, zalaganje ne za rezultat koji je postiglo, – kritikujte dete kada zasluži i dajte mu predlog za poboljšanje. 3. Socijalna zrelost Socijalna zrelost se odnosi na sposobnost deteta da se prilagodi na društvene obaveze, da usvoji moralne norme i sistem vrednosti i ponašanja u svojoj sredini, da uspešno komunicira i sarađuje sa vršnjacima, da prihvati autoritet. Dete treba da: – sa vršnjacima uspostavi i održi dobre odnose, – poštuje pravila grupe, – poštuje autoritet učiteljice, posebno onda kada mu ne odgovara ono što je učiteljica zahtevala, – ponaša se na socijalno prihvatljiv način. Polaskom u školu dete postaje deo grupe kojoj treba da se prilagodi. Izlazi iz sredine u kojoj je bilo zaštićeno i povlašćeno. Među vršnjacima mora samo da se izbori za svoj položaj, oni procenjuju njegove postupke i zauzimaju određeni stav prema detetu. Mora da prihvati činjenicu da se svet ne vrti oko njega i da je jedno od mnogih. Treba da nauči da se raduje i uspehu drugih, a ne samo svom, da uteši druga ako je tužan i da mu pomogne. Da biste podstakli socijalnu zrelost deteta podstičite dete da: – bude samostalno, – brine o sebi i svojim stvarima koliko god može, – samo obavlja onaj deo svojih obaveza za koje je sposobno, – poštuje vaspitačicu (učiteljicu u školi), – nauči da popusti ponekad drugovima… Olakšajte svom detetu polazak u školu tako što ćete ga učiti da poznaje i poštuje pravila ponašanja i samo donosi odluke kako se treba ponašati u određenim situacijama. ŽELIM VAM SREĆNOG I USPEŠNOG ĐAKA!
Svako vreme koje provodite sa detetom treba da iskoristite maksimalno kako bi dete, pored igranja i zabave, nešto i naučilo o stvarima koje se ne uče u školi.
Сада ћемо говорити о планирању времена и учења. Ваш задатак је да према предлозима помогнете својој деци да направе сличан план дневних активности. Наша деца су већином склона постављању превише општих или прешироких циљева у односу на своје школовање и успех. На пример, када добију ђачке књижице, ђаци себи и другима обећавају да ће се поправити, да ће више учити, редовно радити домаће задатке и бити пажљивији на часовима. Иако су им намере искрене, неких битнијих промена нема. Оно што деци недостаје је свест о томе како користе своје време. Попут већине људи, они често сматрају да ће урадити више него што стварно могу да постигну. Ако немају јасну, објективну слику о томе како заправо проводе време, неће им поћи за руком да своје обавезе другачије организују. Овде ћемо приказати како на сликовит начин помоћи детету да организује свој дан. Активности које су унете у овај план прилагођене су тренутној ситуацији, иначе у план се обавезно стављају спортске активности, тренинг... Будите креативни и заједно са својом децом направите план дневних активности. Од све деце се очекује да се на неки начин укључе у породични живот. Ипак, ниво укључености у кућне послове разликује се од породице до породице – нека деца свакодневно раде неке ситне кућне послове, нека само када им родитељи то експлицитно кажу, а нека готово никада.Поред учења веома је важно да децу укључите у кућних послова..Добре стране тога што деца раде кућне послове: Истраживања су показала да када деца ураде нешто за своју породицу, то им помаже да се они осете способнима и одговорним. Када се кућни послови деле, стрес у породици је мањи, тиме што ураде понешто у кући, деца помажу да њихова породица боље функционише. Ми можда имамо негативне асоцијације на реч посао и одмах помислимо на рокове, пут до посла, константан стрес, али за дете радити посао значи бити одрастао и одговоран, па ширење веша за њих може бити начин да преузму одговорност на себе како то чине одрасли али и да савладају неку нову вештину.
Ево подсетника и идеја шта деца могу да ураде:
Да покупе играчке и књиге.
Да вам додају штипаљке док качите веш.
Да скину сув веш и да вам га додају.
Да поставе сто за ручак.
Да вам помогну када припремате оброке – да умуте јаја, да изгњече сир и слично.
Да сортирају чисту гардеробу како бисте је брже сложили.
Да вам помогну да ставите намирнице у фрижидер када се вратите из куповине.
Да залију цвеће.
Да кућним љубимцима дају воду и храну.
Да баце смеће.
Оперу судоперу.
Да обришу прашину.
Да окаче веше.
Да сложе веш.
Да усисају уз ваш надзор.
Да поређају чисте судове у кухињске ормариће
Организовању времена помажу и табеле у које дете сваки дан уписује “+” када је обавило своје дневне обавезе. На тај начин, након недељу дана, дете и родитељ имају увид у дневну рутину детета, те могу заједно осмишљавати бољу организацију времена.
KAKO DA PREPOZNATE DA VAŠE DETE IMA PROBLEM? Ukoliko smatrate da ste prepoznali određena ponašanja kao neprimerna i to u kraćem vremenskom periodu, bilo bi poželjno da se obratite stručnom licu za pomoć, a ne da sami donosite zaključke i rešavate problem "kako znate i umete". Stručnjaci su tu da bi vama pomogli i nije sramota obratiti se za pomoć, sramota je biti sujetan i ne tražiti pomoć. A samim tim ako ne tražite pomoć, a da pri tom niste kompetentni da sami rešavate problem takve vrste, tim pre možete više odmoći nego pomoći, i sebi i detetu. PONAŠANJA DECE NA RANOM UZRASTU KOJA MOGU POSTATI OZBILJAN PROBLEM Kao što sam već u prethodnim tekstovima spomenula, postoje određena ponašanja koja se mogu manifestovati kod dece već na ranom uzrastu i koja ukoliko se na vreme ne prepoznaju i čiji se dalji tok ne preusmeri ka pozitivnom razvoju, mogu da postanu veliki problem. Takva ponašanja, ukoliko se održe određeni period i ponavaljaju više puta u kratkom vremenskom roku, mogu biti dijagnostikovana kao poremećaj u ponašanju kod deteta, a kasnije i kao maloletnička delinkvancija. Poremećaj u ponašanju kod dece može ukoliko se nastavi u odraslom dobu da se manifestuje kaoposebno stanje, ne oboljenje, niti psihički poremećaj, koje se naziva psihopatija.
Ovde ćemo se zadržati na ponašanjima dece na ranom uzrastu koja mogu biti indikatori i preduslov za ispoljavanje većih problema, a na koja treba posebno obratiti pažnju. U tom slučaju, potrebno je da se na vreme reaguje i obrati stručnim licima (specijalnim pedagozima, psiholozima, psihijatrima) kako bi se sa detetom ili maloletnikom postupilo na pravi način, naročito ukoliko bi se prema određenim relevantnim dijagnostičkim metodama utvrdilo da postoji naznaka ili već dijagnostifikovao poremećaj u ponašanju.
Pre svega potrebno je voditi računa o tome kako se dete ili maloletno lice ponaša i kakav emotivni odnos ima prema ljudima, stvarima, životinjama, kao i prema sebi samom.
Prema rečima Prof.dr Radulović Danke, poremećaji koji predstavljajupreddelinkventna ponašanja su: psovanje, vikanje, srdžba, bežanje od kuće, bežanje iz škole, skitnja, prosjačenje, kockanje, zloupotreba psihoaktivnih supstanci, agresivno ponašanje, poremećaji seksualnog ponašanja i sl. Sa druge strane suponašanja koja imaju obeležja maloletničke delinkvencje i ona uključuju krađu, vandalizam, prevare, agresivnost, podmetanje požara, varanje. Tim ponašanjima se krše norme ponašanja prilagođene uzrastu i povređuju se prava i potrebe drugih ljudi.
Poremećaj u ponašanju predstavlja modele ponašanja koja se ponavljaju (repetitivna su) i koja se uporno održavaju (perzistentna su), a kroz koja se krše osnovna ljudska prava, socijalne norme i pravila.
Indikatore poremećaja možemo razvrstati u četiri grupe: 1. agresivnost prema ljudima i životinjama 2. destrukcija imovina 3. karakteristike ličnosti i bihejvioralne manifestacije: neiskrenost, obmanjivanje i kradje 4. ozbiljno kršenje pravila.
Prvu grupu indikatora obuhvataju sledeće manifestacije: - česta nasilnost, zastrašivanje i pretnje, povređivanje drugih - iniciranje tuče - korišćenje oružja koje može prouzrokovati ozbiljne fizičke povrede drugih - fizička okrutnost prema ljudima - fizička okrutnost prema životinjama - kradje (pljačke, otimanje tašni na ulici, iznuda i slično) - primoravanje nekoga na seksualnu aktivnost.
Drugu grupu čine destruktivna ponašanja ka imovini i to: - smišljeno i namerno podmetanje požara s ciljem da se prouzrokuje ozbiljna šteta, - namerno uništavanje tuđe imovine.
Treća grupa obuhvata sledeće indikatore: - provala u tuđu kuću, građevinu ili kola - često laganje kako bi se pribavila korist ili da bi se izbegla obaveza - krađa robe netrivijalne vrednosti i bez konfrontiranja sa žrtvom (npr. krađa po prodavnicama bez provale i nasilnih upada).
Četvrta grupa indikatora se tiče ozbiljnog kršenja pravila i to na sledeći način: - često ostajanje noću uprkos zabranama roditelja, a što počinje pre uzrasta od 13 godina - bežanje od kuće noću - često izostajanje iz škole, koje počinje pre uzrasta od 13 godina.
Ukoliko dete u poslednjih godinu dana ispoljava makar tri od svih navedenih indikatora, to treba shvatiti kao alarm i upozorenje da postoji mogućnost manifestacije poremećaja u ponašanju.
NAPOMENA RODITELJIMA I STARATELJIMA:Obratite pažnju na ponašanje dece, naročito u uzrastu od 10 do 15 godina i ukoliko primetite da se neka od gore navedenih ponašanja ispoljavaju i ponavljaju u poslednjih 12, a naročito u poslednjih šest meseci, nemojte sami donositi zaključke i dijagnoze, već se u tom slučaju obratite stručnim licima za pomoć.